U amfiteatru ispred ICIKUM-a, pred publikom koja je ispunila gledalište do posljednjeg mjesta, izveden još jedan performans u okviru programa KVart stih pod nazivom "Ima li poezije nakon...?", inspirisan poznatom mišlju njemačkog filozofa Theodora W. Adorna da je „pisati poeziju nakon Aušvica barbarski“.

Polazeći od ovog paradoksa, autorski tim kroz predstavu istražuje šta se događa s poezijom, ali i sa samim jezikom nakon velikih historijskih tragedija. Kako govoriti nakon katastrofe? Kako pisati nakon nasilja? I može li poezija pronaći odgovor na tragedije savremenog svijeta?

Performans prati razvoj bosanskohercegovačke poezije od epitafa sa stećaka i usmene tradicije, preko stvaralaštva velikih pjesnika poput Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Alekse Šantića, Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Izeta Sarajlića i Abdulaha Sidrana, pa sve do savremenih autora i autorica.

Pred publikom se odvija svojevrsno „suđenje poeziji“, u kojem dvoje glumaca preuzima uloge sudaca, tužilaca, branilaca i svjedoka, preispitujući šta je kroz historiju proglašavano vrijednim pamćenja, a šta „barbarskim“.

Predstava se dotiče i najtežih tema današnjice – genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva, poplava u Jablanici, femicida i ratnih stradanja u Gazi, postavljajući pitanje da li još uvijek posjedujemo potrebu i sposobnost da tragediju pretvorimo u jezik.

U režiji Luke Vlahe i dramaturgiji Nedžme Čizmo, performans su izveli Mona Muratović i Emir Fejzić, vodeći publiku kroz razvoj bosanskohercegovačke poezije od epitafa sa stećaka i usmene tradicije, preko velikih pjesnika, do savremenih autora i autorica.

Muzičku dimenziju performansa obogatila je Ana Tica na flauti, dok je za kostim bila zadužena Irma Saje.